Umjetnik temperamenta i vještine

Retrospektivom Vanje Radauša u povodu 40. godišnjice smrti i 110. godišnjice rođenja, od 20. studenog do 10. siječnja 2016, Umjetnička galerija Dubrovnik obogaćuje svoj godišnji likovni program. Impozantna izložba Vanja Radauš (1906–1975). Od ljubavi do smrti, kako ju je naslovio autor Davorin Vujčić, s više od 130 izložaka, skulptura, crteža, medalja, pruža presjek iznimnog i bogatog kiparskog i slikarskog opusa velikog majstora, „jednog od naših najplodnijih umjetnika 20. stoljeća, čiji opus doseže četveroznamenkaste brojeve“ (D. Vujčić). Osim hvalevrijedna podsjećanja na davno valoriziranu umjetnost genija tragično preminula 1975, dodatna je vrijednost u otkriću manje poznatih ili dosad nepoznatih izložaka, poput skulpture Ljubavni zagrljaj iz 1930, izrade kapitela (oko 1938) za terasu vile dubrovačkoga brodovlasnika Boža Banca, današnje Umjetničke galerije, ili pak prvi put izložena portreta u mramoru Piroške Preger iz 1937.

 
Riba, 1969. / Snimio Tomislav Turković

Reprezentativni izložbeni prostor galerije, nekadašnje vile, kao da je stvoren za predstavljeni opus. U ljepoti i raskoši sunčeva sjaja dubrovačkih prosinačkih dana kupaju se brončane figure Tifusara i Krvavog fašnika, izlošci koji su dobili na snazi, dramatici, ekspresivnosti, ali i na senzibilnoj mekoći klasičnog rukopisa portreta nastalih u ranijoj stvaralačkoj fazi, a predstavljenih monografskom izložbom. Pomnim izborom radova u dubrovačkom izložbenom prostoru autor izložbe ponudio je presjek iznimno bogata, tematski i stilski raznolika djela između lirskog senzibiliteta ljubavi nasuprot makabričnim ciklusima nadahnutim teškim ratnim posljedicama, ljudskom patnjom i smrti. Gorka ratna iskustva i Radaušev vehementni temperament pokretačka su snaga ove umjetnosti koja je „nepredvidivo i iznenađujuće upravljala sudbinom Radauševa djela“ (J. Depolo). Ekspresivnost, duboko proživljena dramatika, nadrealistički eho kao sudrug u stvaranju figura u bronci, gipsu, terakoti odaje strastveno, angažirano stvaralaštvo, iskonsko je svjedočanstvo straha od „pogube ljudske naravi“.

O ratu, svojoj opsesivnoj inspiraciji, kao njegov sudionik svjedoči vlastitim zapisom: „Rat je na mene utjecao ogromno i užasno. Možda presudno. Rat je za mene kao umjetnika bio fatalan“ (D. Vujčić, katalog izložbe). Bilo je to i razdoblje nastanka brojnih portreta, crteža u akvarelu, gvaševa, linoreza, dekalkomanija, prema vlastitom priznanju (katalog). A glasoviti ciklus skulptura Tifusari, prvi iz ciklusa Radauševa poratnoga stvaralaštva, svjedoči o opsjednutosti morbidnim ljudskim likovima nagriženih tijela iscrpljenih bolešću i malaksalošću, figure bez lica, bez nosova, šupljih očnih duplja, užas i prijetnja ljudskom rodu kao neprolazni memento ovjekovječen i kao javni spomenik.

Panopticum croaticum, drugi sugestivno moćan stvaralački ciklus koji je nastajao između 1959. i 1961. po bizarnosti i snažnoj ekspresiji još snažnije ističe buran temperament, strastveno, angažirano stvaralaštvo. To su svojevrsni „optužujući smrtopisi“ (D. Vujčić) o tužnim tragičnim sudbinama niza umjetnika hrvatske kulturne povijesti zaboravljenih bez zasluženih spomeničkih obilježja. Radaušev je to umjetnički protest, bunt, iskazana gorčina u galeriji neljudskih likova naglašene degeneracije, figure čudovišta ptičjih, ribljih, neljudskih elemenata kojima se ruga i osuđuje ih. I u Krvavom fašniku nastalu sredinom 60-ih godina s jednakom žestinom dominiraju figure nadrealnoga, grotesknog i opscenog timbra, još jedan krik protesta i kritike. Neiscrpni stvaralački impuls majstor je usmjerio i apstrakciji, „eksperimentalnom intermezzu“, apstrakciji koja nije zaobiđena ni izložbom, a radoznalosti i virtuoznosti njegova stvaralaštva dodaju se medaljerstvo, crteži portreta velikana poput Ante Starčevića ili Miroslava Krleže te akvareli.

Ma koliko Vanja Radauš svojim kritičkim stvaralaštvom svojedobno zazivao kontroverze, riječ je nedvojbeno o maestralnom stvaraocu, ali i tragičaru, koji je u konačnici presudio vlastitom životu. Visoka priznanja koja je umjetničkim radom stekao za života, od profesora, dekana i rektora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti do titule majstora kipara i akademika, uz djela, svjedoče o posebnosti jedne umjetničke veličine. Ovom prigodom likovnom dodajemo i Radauševo stvaralaštvo pisanom riječi. Djelo koje prezentacijom ne pripada monografskoj izložbi već je saznanje o umjetničkoj svestranosti i renesansnoj osobi u našoj suvremenosti. Vrijedno je svake hvale što su se Davorin Vujčić i Umjetnička galerija u Dubrovniku potrudili da izložbom Vanja Radauš. Od ljubavi do smrti izborom radova iz muzejskih i umjetničkih zbirki diljem Hrvatske znatno obogate dubrovačku likovnu jesen kao dostojan spomen na umjetnika vrijedna poštovanja.